“RUSKI NAROD I RUSKA CRKVA VAS NEĆE NIKADA IZNEVERITI”: Moskovski patrijarh uputio JASNU PORUKU SRBIMA!


U interviju datom “Politici” Patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril govori o odnosima srpskog i ruskog naroda, o odnosima naših crkava, Kosovu i Metohiji, stanju u Ukrajini i nezakonitoj “autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve”.


U vreme agresije, tadašnji patrijarh moskovski i sve Rusije Aleksije došao je u Beograd i pred Hramom Svetog Save zajedno s patrijarhom Pavlom služio moleban za mir pred desetinama hiljada vernika.

Danas patrijarh Kiril nastavlja njegovim stopama pružajući bezrezervnu podršku srpskom narodu.

Od tog događaja prošlo je dve decenije.  Na pitanje kakva su njegova sećanja na tu nesrećnu 1999. i koliko su ti utisci doprineli učešću Rusije u ukrašavanju Hrama Svetog Save, Njegova svetost patrijarh Kiril kaže:

– Imao sam više puta priliku da boravim u Beogradu 1999. godine, kada su vašu zemlju nelegitimno napale zemlje NATO. Jugoslavija, oslabljena višegodišnjim ekonomskim sankcijama, bila je žrtva cinične agresije i ucene; prema njoj su primenjeni dvostruki aršini. Takve intervencije smo kasnije videli i na Bliskom istoku. Stanovnici Jugoslavije su patili zato što su težili da ostanu slobodni, zato što su želeli da sačuvaju svoju zemlju i svetinje svojih otaca od nasrtaja terorista.
Sećam se raznih slika Beograda. Bilo je trenutaka kada je izgledalo kao da je grad zamro, kada je u njemu vladala atmosfera napetosti, stalnog iščekivanja skrivene opasnosti. Šokantne su bile slike razbijenih prozora i zgrada oštećenih bombardovanjima. Sećam se zvuka sirene za vazdušnu opasnost i zvukova rata koji su oglašavali nečiju smrt. Ali se sećam i drugačijeg Beograda, Beograda koji nije prestajao da radi i u kojem nije prestajao javni život, bez obzira na vazdušne napade NATO avijacije. Iz razgovora s jugoslovenskim političarima i običnim ljudima u hramu i na ulicama urezala mi se u sećanje njihova unutrašnja snaga.

Poseta Njegove Svetosti patrijarha Aleksija dogodila se na Pobusani ponedeljak, odnosno u periodu Vaskrsa. Kod Hrama Svetog Save na Liturgiji se okupilo više hiljada ljudi. Patrijarsi Aleksije i Pavle molili su se za ljude svih nacionalnosti koji su pali kao žrtve tog nelegitimnog rata. Na njihovim licima videla se uskršnja radost, nada. Spontano su dolazile reči Svetog Pisma koje su se čitale pred uskršnje jutrenje, o tome da su Gospoda Isusa Hrista prikovali na stub preko ruku bezakonika i ubili ga; ali Bog ga je vaskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži (Dap. 2:23-24). Bio je vedar sunčani dan. I Hram, čija se kupola nadnosila nad mnoštvom vernika, simbolizovao je prisustvo več­nosti.

Moskva

Foto: Profimedia

Okolnost da Rusija i Ruska Pravoslavna Crkva učestvuju u ukrašavanju tog veličanstvenog Hrama jeste ispoljavanje dubinske, nikada neprekinute veze između naših Crkava i naroda o kojima one vode duhovnu brigu – kaže u razgovoru za ­Politiku patrijarh Kiril.

Uzrok agresije i bombardovanja Srbije bilo je Kosovo i Metohija. Kako u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi danas gledaju na događaje na Kosovu, gde su sada ugrožene ne samo drevne srpske svetinje, već i opstanak srpskog naroda?

– Od samog početka rata na Kosovu i procesa nasilnog otcepljenja te pokrajine od Srbije naša Crkva je osuđivala NATO agresiju. Mi smo takođe ustajali u odbranu prava Srpske Crkve, koja vekovima odgovara za očuvanje pravoslavnih svetinja u toj oblasti. Mi se divimo hrabrosti Srba koji, bez obzira na pretnje po život, nisu napustili zemlju predaka. Znam koliko je ta zemlja, kao kolevka srpskog naroda i državnosti, važna svakome Srbinu.
Mi saosećamo sa sudbinom istorijskog i kulturnog nasleđa srpskog Pravoslavlja na Kosovu i Metohiji koje se nalazi pod pretnjom uništenja. Posebno nas boli patnja Srba koji žive na toj teritoriji, od kojih su mnogi bili žrtve nasilja. Naravno, ljudi koji se obračunavaju sa kosovskim Srbima moraće da odgovaraju pred Bogom za svoje zločine. Ali nadam se i da će na kraju međunarodna zajednica objektivno istražiti te zločine i da će krivci dobiti zasluženu kaznu.
Mi se iskreno molimo za našu srpsku braću i sestre koji žive ne kosovskoj zemlji. Naša Crkva podržava napore Rusije na očuvanju svetinjv na Kosovu. Poslednjih godina mi smo prikupljali sredstva za obnovu objekata Prizrenske bogoslovije, pružana je podrška hramovima i manastirima na Kosovu.
Daj Bože da istorijska pravda pobedi u toj drevnoj pokrajini!

Nakon toga patrijarh Kiril se osvrće na stanje u Ukrajini i pitanje nelegalnog dodeljivanja “autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi”.

Ističe da je ruska crkva zahvalna Bogu da nijedna pomesna Crkva ne priznaje raskolničke postupke koje je patrijarh Vartolomej preduzeo u Ukrajini. Pita se kako posle toga on može da se naziva poglavarom 300 miliona pravoslavnih stanovnika planete? Danas je njegov autoritet u svetskom Pravoslavlju značajno poljuljan.

– Jedinstvu svetog Pravoslavlja zadat je veoma težak udarac nekanonskim postupcima Carigradske Patrijaršije u Ukrajini. Jednostrano “vraćanje” čina raskolnicima kažnjenim od legitimne crkvene vlasti, davanje takozvane autokefalnosti uz potpuno ignorisanje višemilionske kanonske Crkve koja postoji u zemlji i koju priznaje čitav pravoslavni svet, sve to nije samo mešanje jedne pomesne Crkve u poslove druge, već i rušenje samog kanonskog ustrojstva Pravoslavlja. Počev od apostolskih vremena, u Crkvi Hristovoj se posebno složeni problemi rešavaju sabornim razumom čitave Punoće crkvene. Nažalost, neka naša braća tu sabornu prirodu Crkve već ne priznaju. Jedna pomesna Crkva proglasila je sebe za glavnu, za glavu svih pomesnih Crkava i dodelila sebi pravo da samovoljno ukida odluke njihovih Arhijerejskih Sabora i da proglašava “blagodatnim” svete Tajne čak i onih raskolnika koji su rukopoloženi od strane samozvanica i koji uopšte nemaju nikakvo posvećenje u episkopski čin. Takva gledišta se ne slažu sa istorijom Crkve, uključujući i nedavnu – ističe patrijarh Kiril.

Većina pomesnih Pravoslavnih Crkava pozvala je na svepravoslavni dijalog u vezi sa ukrajinskim pitanjem. Da li je takav dijalog moguć u situaciji u kojoj su prekinuti odnosi između najveće pomesne Crkve i “prve među jednakima”, za koju je uobičajeno da predsedava na svepravoslavnim Saborima?

– Ruska Pravoslavna Crkva uvek se zalagala za rešavanje spornih pitanja i nesporazuma nastalih u našoj pravoslavnoj porodici putem međusobnog dijaloga i saradnje pomesnih Crkava. Čak i u situaciji kada je Carigradska Patrijaršija počela otvoreno da izjavljuje da ima nameru da “daruje autokefalnost” raskolnicima u Ukrajini, mi smo se i dalje nadali otvorenom i bratskom dijalogu između naših Crkava. S tim ciljem ja sam u avgustu prošle godine otputovao u Fanar, ali susret s patrijarhom Vartolomejem pokazao je da je u Carigradu već odavno doneta odluka i da ne žele da je s nama principijelno razmatraju. Mi i sada podržavamo ideju da se o ukrajinskom crkvenom pitanju zajednički raspravlja između Pravoslavnih autokefalnih Crkava. Podrazumeva se da raskolnička takozvana Pravoslavna Crkva Ukrajine ne treba da učestvuje u takvoj raspravi. Osim toga, pitanje je koliko je carigradski patrijarh, pošto predstavlja zainteresovanu stranu, merodavan da saziva svepravoslavni skup i, tim pre, da predsedava na takvom sabranju. Iz gore pomenutog pisma patrijarha Vartolomeja arhiepiskopu albanskom Anastasiju jasno je da Carigrad u načelu odbija da bilo s kim razmatra ukrajinsko pitanje – ističe on.

Može li “ukrajinski recept” biti primenjen na teritorije drugih pomesnih Pravoslavnih Crkava? Ovo pitanje se, pre svega, tiče Makedonije i Crne Gore, za koje je, istina, patrijarh Vartolomej u nedavnom intervjuu za list „Politika” rekao da se one ne mogu porediti sa Ukrajinom.

– Ako se odbace sporedni detalji, “ukrajinski recept”, kako ste ga Vi nazvali, veoma je jednostavan: carigradski patrijarh je sebi dao pravo da od sada može da revidira bilo koji dokument i dogovor koje su izdali njegovi prethodnici ukoliko mu njihov sadržaj više ne odgovara. Tako je, zajedno sa senzacionalnom odlukom o ukidanju gramate iz 1686. godine o predaji Kijevske mitropolije u jurisdikciju Ruske Pravoslavne Crkve, Sinod Carigradske Patrijaršije ukinuo i drevno kanonsko pravilo koje zabranjuje drugobračnost sveštenstva.
Sledstveno, to što je patrijarh Vartolomej u intervjuu za vaše novine rekao o Makedoniji i Crnoj Gori uopšte ne garantuje da se ukrajinski scenario tamo neće ponoviti. Makedonija i Crna Gora su sada nezavisne države, a to znači da aktuelnost kanonskih granica Srpske Pravoslavne Crkve, prema Tomosu iz 1922. godine, Fanar može lako osporiti, kako se dogodilo sa pomenutim aktom iz 1686. godine. I nije slučajno to što je u tom intervjuu patrijarh Vartolomej napomenuo da ono što pripada Srbiji pripada njoj kanonski i eklisiološki, on namerno nije govorio o Srpskoj Crkvi, već o Srbiji kao državi, aludirajući time na njene savremene granice – upozorava Patrijarh moskovski i sve Rusije.

Iako patrijarh Vartolomej govori da sada nema nameru da menja granice Srpske Pravoslavne Crkve, on ujedno izjavljuje i da je Carigradska Patrijaršija spremna da prekorači te granice ukoliko stigne odgovarajući zahtev ili se pojavi nekakva „viša crkvena potreba”. Tu „višu crkvenu potrebu” u Fanaru shvataju na svoj način. I u slučaju sa Ukrajinom Carigrad se odlučio na upad onda kada se stekao određeni zbir političkih činilaca i kada su mu se ukrajinski političari i raskolnici obratili sa zahtevima.

U jednom intervjuu carigradski patrijarh je objasnio odluku o davanju Tomosa ukrajinskim raskolnicima. On insistira na tome da se većina ukrajinskog naroda nalazila van Crkve zbog nepremostive provalije koju je Moskovska Patrijaršija produbila među vernicima.

– To nije tačno, pre svega u pogledu ukrajinskog naroda. On je bogoljubiv i, kao i pre, veran kanonskoj Crkvi. Pogledajte snimke i fotografije godišnjih litija na Dan krštenja Rusije – u Kijevu i regionima Ukrajine!
U njima učestvuju na desetine hiljada, stotine hiljada vernika: idu s ikonama i krstovima i, pojući molitve, blagodare Bogu… To se ne može postići veštački, za novac ili nasilno. Mogu se prinudno iz čitave zemlje dovesti studenti i državni službenici, kako se to činilo u sovjetsko vreme ili kako to sada pokušavaju da učine vlasti u Ukrajini. Ali onda to nije litija već miting: zastave, parole, narodne pesme… Takva slika ne može da prevari verujući narod: ona ne izgleda naročito uverljivo čak ni za necrkvenog čoveka, laika.

U kakvom položaju je danas Ukrajinska Pravoslavna Crkva koja se nalazi pod pokroviteljstvom Ruske Pravoslavne Crkve? Kako žive episkopi, sveštenici, vernici? Kakva im je budućnost?

– U Ukrajini je sada bilo vreme predsedničkih izbora, pa je vlastima bilo potrebno da pokažu obećano „ujedinjenje Pravoslavlja”. Na kanonsku Crkvu i dalje se vrše veoma intenzivni pritisci. Uz podršku vlasti i policije zauzimaju se njeni hramovi. Služba bezbednosti pokreće krivične postupke protiv njenog sveštenstva. Usvojeni su zakoni koji imaju cilj da se legalizuje zauzimanje hramova i, štaviše, da Ukrajinska Pravoslavna Crkva bude lišena svog imena, da bude naterana da promeni naziv u „Ruska Crkva”. Ovo je vreme iskušenja za Crkvu, ali i vreme svetlih primera hrišćanske hrabrosti. Vandalskih akata protiv naših crkava i paljenja hramova ima na desetine po čitavoj Ukrajini. Prikazan mi je snimak zauzimanja hramova: vidi se kako tuku i iz crkve izbacuju starce i žene; kako biju naše sveštenike i kako ljudi služe Liturgiju na mrazu pošto ih ne puštaju u hram koji su izgradili sopstvenim rukama.

A naši vernici će sebi izgraditi nove hramove. Jer, Crkva u Ukrajini – to su srca vernikv, a ne kameni zidovi. Možete ukrasti ime od Crkve, možete ukrasti zgrade, ali veru kod naroda niko ne može uništiti niti ukrasti. Ne mogu se vršiti veštačke „korekcije” u zavisnosti od političke situacije. Oni koji to sada pokušavaju da urade u Ukrajini nisu ništa drugo do bednici. Oni ne mogu da zamisle istinsku snagu i lepotu pravoslavne vere i Pravoslavne Crkve. Ukrajinska Pravoslavna Crkva na čelu sa mitropolitom Onufrijem jeste jedina kanonska Crkva Ukrajine. Ona je duhovno jaka i ja verujem da će se, milošću Božjom, odupreti iskušenjima – zaključuje patrijarh Kiril.